Tamo pred kraj 2015. godine sam odlučio da se preselim sa Balkana i pronađem kompaniju u razvijenom dijelu Evrope, gdje bih kao programer mogao steći značajnija iskustva i mogućnost da se razvijam i učim više. Ne bih da detaljišem o dodatnim razlozima koji su me natjerali da zatvorim svoju firmu, zaključam svoju kuću, napustim more/imanje/zemlju/prijatelje/porodicu, preselim sebe, suprugu i malu bebu u potpuno novu i nepoznatu sredinu, jer smatram da su ti razlozi vrlo slični za sve obrazovane/vrijedne/ambiciozne/disciplinovane/kulturne ljude sa naših prostora koji se odluče za ovakav potez. Sticajem životnih okolnosti, desilo se da sam rekordno brzo po donošenju odluke, baš iz Njemačke, dobio prvu ponudu. Dakle, u ovom tekstu bih se skoncentrisao na to kako, iz mog ugla i dosadašnjeg iskustva, stoje stvari sa programerima i (Istočnom) Njemačkom.
Razgovor za posao i neubičajni zahtevi
U mom slučaju, firma je spletom okolnosti pronašla mene i to u trenutku kada ja još nisam razmatrao odlazak sa Balkana. U to vrijeme je firma razmatrala širenje na nova tržišta i u potrazi za partnerima su naišli na moju firmu koju sam tada vodio u Crnoj Gori. Godinu dana poslije tog prvog kontakta sam ja već ozbiljno razmišljao o migraciji ka sjeveru, a pogodilo se da je ista firma tada imala otvorene pozicije, te smo ponovo stupili u kontakt na obostranu inicijativu. Vidjelo se da im je vrlo značilo to što me već znaju od ranije. Od slanja aktuelnog CV-a do prvog Skype razgovora je prošlo nešto više od mjesec dana jer je u pitanju firma koja dugo postoji, kompletno je “enterprise” orijentisana i planira sve što radi dugo unaprijed, tako da sam morao sačekati period u kome imaju isplanirano intervjuisanje kandidata. Nakon dva kruga Skype razgovora, dobio sam dva zadatka, jedan je bio da savladam neke tehničke stvari kako bi kasnije u vezi toga bio testiran, a drugo je bilo da pokažem bar bazično znanje njemačkog jezika. Za to mi je dato mjesec-do-dva dana vremena. Ok, bio sam srećan što mi je, iako nisam imao pravog radnog iskustva iz nekih tehnologija koje su tražene, data šansa da se pokažem koliko želim da učim i koliko dobro mogu da primijenim stečeno znanje. Ono što me je baš iznenadilo i malo uzdrmalo je drugi zahtjev, ne zato što nikada u životu nisam čuo riječ njemačkog, koliko razlozi za sami zahtjev koji je u cijelosti zvučao ovako: “Potrebno je da nam pokažeš inicijativu da želiš učiti njemački jezik. Na poslu kod nas ti njemački uopšte nije potreban, ali život nije posao, a za život u ovom dijelu Njemačke je jezik neophodan”. Ok, to da mi je Njemački neophodan za život tamo je korisna informacija, ali nikako nisam shvatao zašto je firma to postavila kao uslov, razmišljao sam u pravcu: šta njih ima da bude briga šta ću ja da radim van posla dok god tamo dajem dobre rezultate. Međutim, iz njihovog iskustva, mnogi kandidati koji se nisu ranije susreli sa njemačkim su nakon nekog vremena jednostavno odustali i vratili se u domovinu. Firma je na ovaj način htjela da bude sigurna da znam u šta se upuštam. Nakon mjesec dana sam smatrao da sam dovoljno spreman da se suočim sa testovima koji me čekaju, iako sam imao još vremena. Htio sam da pokažem odlučnost i to je ono čemu su se u firmi i nadali. Bili su zadovoljni šta su dobili od mene za to kratko vrijeme i to je bilo to, poslali su mi ugovor.
Do plave karte lakše nego očekivano
Iako je blog Nemački kutak jako dobro pokrio sve oko procesa dobijanja plave karte (EU Blue Card), ja ću samo kratko potvrditi i reći par detalja iz moje situacije.
Elem, ja sam kao crnogorski državljanin sve obavio u ambasadi Njemačke u Crnoj Gori. Kao i većina inženjera, vrlo sam pedantan po pitanju svega, pa i papirologije i pripremio sam sve u detalje što se tiče mene, supruge i bebe. Tu je bilo preko stotinjak papira (sve živo u tri kopije) koje sam iznio na pult pred gospođu koja je tu radila. Ona uzima sve papire i krene munjevitom brzinom da lista i traži nešto. U sebi pomislih, ma nije valjda smislila da nađe da mi nešto fali i da hoće da me vrati, znoj me oblio. Međutim, eto nje uz krik: “Aha! Ovo sam tražila!”. Gospođa mi pokazuje papir koji sam odštampao sa Anabin sajta, na kom stoji da je moja diploma priznata u Njemačkoj. I dodaje: “Sine, jako je lijepo što si ti sve ove papire ovako lijepo složio i priložio, ali da mi ništa drugo nisi dao osim ove kopije, opet bi te prihvatili! Toliko vas traže gore da to nije normalno”. Dokaz tome što je gospođa rekla je da je odgovor ambasade za moj slučaj stigao poslije samo 10 dana. Već sledećeg mjeseca sam bio u Njemačkoj.
Neočekivani šok pri dolasku
Dakle, sve je išlo kao podmazano, sjedoh u auto i pravac gore. Stigoh na destinaciju, pokrajina Saksonija, grad sa oko 250.000 stanovnika, vrlo sličan Novom Sadu, super mi sve izgleda, raspoložen sam i onda šok! Skoro niko u gradu ne priča engleski. Mladi i nekako, ali ljudi 35+ nikako! Ti prvi dani su mi bili nešto najteže što sam prošao u životu. Nemogućnost osnovne komunikacije sa pripadnicima ljudskog roda je zaista strašna, nikada takvo nešto nisam okusio. Nije problem jezik kada ste u turističkoj posjeti, to je drugo, ali kada treba da se upustite u čuvenu njemačku birokratiju u situaciji gdje su u pitanju kompleksne stvari i za same Njemce, uh. Tada mi je bilo jasno da me firma sa onim zahtjevom za malo njemačkog zapravo spasila! Da nisam to nešto malo naučio, bukvalno bih mogao samo da se vratim nazad. Firma mi jeste oko papira pomogla koliko je mogla, završili su mi i sve za stan, ali nisu mogli sa mnom da idu baš svuda. Užasno stresno iskustvo. Njemački jezik je jedna posebna priča, ali o tome možda nekom drugom prilikom, samo ću dodati: učite ga što prije i što intenzivnije!
Moram napomenuti da kada stignete u Njemačku, morate odmah prijaviti prebivalište u kancelariji za građane tzv. Bürgeramt što mu dođe nešto kao opština kod nas. S obzirom da je vaša viza koju ste dobili u matičnoj zemlji važeća svega tri mjeseca, morate u tom roku predati zahtjev za pravu plavu kartu u kancelariji za strance tj. u Ausländerbehörde. Ukoliko sa firmom imate ugovor na neodređeno (što vidim da je čest slučaj za IT stručnjake), plavu kartu dobijate inicijalno na četiri godine. U mom slučaju, ovo je prošlo jako glatko i rekordno brzo, za nepune četiri sedmice, supruga, ćerkica i ja smo imali ID kartice u rukama. Ovakva efikasnost administracije je prednost malog grada.
Radno i opušteno na poslu
Nego, da se vratimo na posao. Kompanija u kojoj radim nudi Enterprise softverska rješenja za srednje i velike kompanije širom Njemačke, Evrope i svijeta. Samim tim je i atmosfera u firmi prilično “enterprise”, s tim da developeri ipak imaju malo drugačiji tretman. Developeri nemaju dress-code, imaju potpuno fleksibilno radno vrijeme, high-end hardver na raspolaganju, opcije za povremen rad od kuće. Sve u svemu, jako dobro. Odmah mi je dat ugovor “za stalno” uz, naravno, probnih 6 mjeseci. Rekao bih da je ovo prilično standardno za sve firme kojima trebaju programeri. U mom slučaju, u tih prvih 6 mjeseci se od mene uopšte nije očekivalo da budem produktivan, samo da učim. Sistemi na kojima radimo su jako veliki i kompleksni i apsolutna većina stvari je razvijena potpuno in-house. Dakle, Google i Stackoverflow ovdje nisu od velike pomoći. Moram priznati da je prva godina bila stvarno jako zahtjevna i teška u smislu učenja, ali to je baš ono što sam tražio i stvarno sam naučio puno (i naravno, kao i uvijek, shvatio koliko tek treba da učim).
Dobar sistem koji promoviše prave vrednosti
Mislim da o radnoj etici ovdje ne treba pričati, jer svi znamo da se ovdje radi, ali ništa manje i ništa više nego u svakoj normalnoj i uspješnoj IT firmi kod nas. Čak mogu reći da je ovdje sve ipak malo opuštenije jer vas ovdje kao radnika zakon jako štiti pa imate silne benefite u smislu radnog vremena, odmora, roditeljskih dana, slučajeva gubitka posla, itd. Uređen sistem u svakom mogućem smislu te riječi. Njemici nisu ništa pametniji od nas, rekao bih zapravo naprotiv. Ali razlika je što ovdje jednostavno sve radi baš onako kako je zamišljeno i što je korupcija nepoznata riječ van oblasti industrijske špijunaže. Zamislite kada biste se sjutra probudili i odjednom svi oko vas rade svoj posao i gledaju svoja posla, nevjerovatno.
Njemici nisu ništa pametniji od nas, rekao bih zapravo naprotiv. Ali razlika je što ovdje jednostavno sve radi baš onako kako je zamišljeno i što je korupcija nepoznata riječ van oblasti industrijske špijunaže. Zamislite kada bi ste se sjutra probudili i odjednom svi oko vas rade svoj posao i gledaju svoja posla, nevjerovatno.
Moram naglasiti da su obrazovni ljudi ovdje jako na cijeni. Mimo toga što je ekonomija jaka pa ovdje magistri ne voze tramvaje kao u Beogradu, Njemici jako poštuju svakoga ko je pošao putem studija i nauke. Gdje god se pojavite i kada na pitanje čime se bavite odgovorite sa inženjer, momentalno se stav prema vama mijenja, odmah vidite poštovanje i tada bukvalno “sve može”. I još ako se potrudite da, koliko god, progovorite njemački, vi ste u očima Njemica jako cijenjeni. I vrlo je jasno i zašto, ovdje je sve u brojevima, došli ste ovdje kao stručan kadar, radite, plaćate poreze, činite njihovu ekonomiju jačom, njihovu visočju penziju izvjesnijom i još ako na sve to pokazujete volju za integracijom u smislu jezika i poštovanja njihovih pravila, to je sve što se poželjeti može. Kao takav migrant, nećete imati problema u Njemačkoj, naprotiv.
Posla za programere na pretek
Po vašem dolasku i radu u Njemačkoj se mijenja i još jedna stvar. Kako sam na početku, pri traženju posla, otvorio Linkedin i Xing profile, kada sam stigao u Njemačku, samo sam ih ažurirao sa novim poslom i mjestom stanovanja u Nemačkoj. Od tog trenutka, ponude za posao su se nevjerovatnom brzinom uvećale, a poslije prve godine rada u Njemačkoj, eksplodirale! Tako da trebate znati da je vrlo izvjesno da će vaš drugi posao u Njemačkoj vjerovatno biti još bolji.
Još jedan savjet onima koji razmišljaju ili planiraju preseljenje u Njemačku, s namjerom da rade u IT-u ali i ostalim industrijama. Ako mene pitate, nemojte upasti u zamke velikih/malih cifri kada su plate u pitanju. Moj zaključak je da u apsolutnoj većini slučajeva, vi zapravo imate isto novca radili u velikom/popularnom gradu sa većom platom ili u manjem/nepopularnom gradu sa manjom platom. Evo i kako, kada oduzmete cijenu stana od plate u malom/nepopularnom gradu i uradite isto za platu i stan u velikom/popularnom gradu, vidjećete da ono što vam preostaje je, u apsolutnoj većini slučajeva, zapravo ugrubo isti iznos. Isti šablon može se primijeniti i na istočnu i zapadnu Njemačku. Daću primjer mog grada, solidan trosoban stan u širem centru grada (šetate pješke do strogog centra) vas košta prosječno oko 450 €, e sad, uzmite koliko bi vaša plata morala biti veća da biste živjeli u takvom stanu u npr. Minhenu (prim. out. Minhen je najskuplji grad za život). O tome vam pričam 😊 Skuplji gradovi, po meni, imaju smisla kada oboje u porodici rade i imaju dobar posao jer onda je onda ta druga plata veća nego druga plata u jeftinijim gradovima, te vam tada teoretski možda može više ostati. Za početak, ako morate, uglavnom možete bez problema nekoliko godina živjeti samo sa jednom programerskom platom, pod uslovom, naravno, da ste strpljivi i suzdržani od nekih ekstremnih luksuza. Ali vam u principu ništa neće faliti. Realno je da nećete moći odmah da vozite dva Audi-a u kući, ali da ako nekako preživite za početak bez toga 😊
Život van posla – u sred kontinenta ima više mogućnosti za jedrenje nego u Crnoj Gori
Nakon posla, ovdje je život lijep, uređen i opušten. Što se tiče vannastavnih aktivnosti, šta god bila vaša stvar, uglavnom ste pokriveni. Daću vam par primjera: Na Balkanu je bilo opasno voziti bicikl zbog saobraćaja, ovdje mi to predstavlja pravo uživanje, a o prirodi i mountainbiking-u da ne pričam. Pošto sam odrastao na moru, užasno sam bio tužan što neću moći da se bavim jedrenjem i ribolovom mimo odmora, ali to je zapravo zabluda jer, nećete vjerovati, ovdje, u sred kontinenta, imate više mogućnosti za jedrenje nego u Crnoj Gori! U svako jezerce (kojih ima puno) možete baciti svoju jedrilicu i voziti, ili na pojedinim mjestima možete rentirati, i sve to, nije ni skupo (bar ovdje na istoku). Siguran sam da ćete lako i zabavno popuniti slobodno vrijeme. Njemci su taman nešto između nas i nordijaca, kulturni i disciplinovani, ali vole i znaju da uživaju i da se opuste i dovoljno su druželjubivi. Ako mene pitate, mjera, ali ako pitate moju suprugu, mogli bi biti malo življi 😊 Svakako, imate sve opcije i sve vam je dostupno, vaše je samo da izaberete. Ako ste onaj tip osobe koji nema inicijativu, već vam je potrebno da vam grad i okolina stalno nude neka dešavanja, onda razmislite ipak o nekom većem gradu. Mali gradovi su mirni i, neki bi rekli dosadni, ali za mene lično je to bolja opcija jer ja zabavu sebi pronađem sam, a mirna luka i odsustvo gužve mimo mojih aktivnosti mi puno znače.
Vikend u prirodi
Vikend u prirodi
Jedna bitna informacija onima koji namjeravaju doći sa porodicom – kao nosilac plave karte, nisam morao raditi klasično tzv. spajanje porodice tj. moja supruga i naša beba su predale sve papire zajedno sa mnom i viza im je odobrena zajedno sa mojom. Vjerovatno vam je poznato da, za razliku od nosioca plave karte, supružnik ima pravo raditi u bilo kojoj firmi i struci bez ikakvih ograničenja. Isto tako vam je vjerovatno poznato i da supružnici nosioca plave karte ne moraju imati nikakav sertifikat o poznavanju njemačkog jezika pri dolasku u Njemačku, ali ono što vam vrlo vjerovatno nije poznato (bar meni nije bilo) je da supružnika, kada stigne u Njemačku, čeka jedno neprijatno iznenađenje. Elem, moja supruga, iako je fakultetski obrazovana, je dobila rok u kom mora započeti kurs njemačkog jezika i ima OBAVEZU da polozi nivo B1. Dakle, nema opcije da neće, u suprotnom slijede novčane kazne i problemi. Kurs plaćamo pola mi, a pola Federalna kancelarija za migraciju i izbeglice tzv. BAMF (otvara se u novom tabu). Nemojte me pogrešno shvatiti, daleko od toga da nama nije bio cilj da oboje naučimo jezik što prije, ali je ovo jako zakomplikovalo stvar s obzirom da sam ja popodne poslije posla morao ići na moj kurs jezika, a beba je bila mnogo mala da bi išla u vrtić te supruga nije imala gdje da ugura njen kurs. Sve to možete riješiti (pomjeriti) sa kancelarijom za migracije uz par pismenih potvrda sa validnim razlozima zašto ne možete početi tada i kada možete početi sa kursem. Ne kažem da je ovo problem, pogotovo ljudima bez dece, samo budite svjesni ovoga kada budete planirali svoj dolazak.
Za kraj, moj generalni utisak bi bio da je Njemačka pogodak. Ona je najmanje dosadna i tmurna od svih sigurnih evropskih zemalja (neke od ovih zemalja znaju za nas sa juga biti jako čudne), a i dalje ni malo korumpirana. Mnogoljudna je, što vam daje ogromne mogućnosti izbora. Doslovce, jedina granica je samo vaša volja da sebi nešto promijenite. Znam, nije bez mana, kao i sve, ali se sve mane mogu svesti, onako baš generalno, na jezik i vrijeme potrebno za privikavanje na život u kom se pravila zapravo ozbiljno poštuju. U mom slučaju, jezik je nešto što još nisam savladao na nivou koji želim i ne vidim da će se to uskoro dogoditi, to mi je i dalje velika muka i ograničavajući faktor za mnoge stvari. Zato, ovo shvatite kao glavni prioritet! Što se ovog dijela sa poštovanjem pravila tiče, to i ne mora uvijek biti teško, ja sam zapravo uživao 😊 Citiraću svoju suprugu: “Čovječe, mi smo došli u Njemačku, da bi shvatili, da si ti zapravo Japanac!” 😊
